Sandro Faber
14. mar 2007. @ 20:54  |  intervju

Sandro Faber

Putevi novog dizajnera

Sandro Faber je modni kreator iz grupe novih belgijskih kreatora. Rođen je u Zagrebu 1974. Nakon završetka studija na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, odlazi u Antverpen. Na Kraljevskoj akademiji lepih umetnosti, na odseku za modu, diplomirao je 2002. Zatim odlučuje da ode u Italiju i pokuša naći posao. Radio je jedno vreme za različite komercijalne robne marke.
Shvativši da to nije ono u čemu sebe vidi, 2005. se vraća u Antverpen i počinje rad na sopstvenoj kolekciji. U jesen 2006. otvara svoj butik Achterland.
Razgovarali smo o njegovim počecima, studijama, poslu... Jednom rečju o tome kako izgleda razvojni put mladog čoveka u savremenom društvu.
Evo šta nam je ispričao.

''U modi sam završio nekako slučajno. Nisam nikada sanjao da ću modu studirati, niti sam znao da se to i može studirati u trenutku kada sam trebao odlučiti koji faks upisati. Moja želja je bila studirati komparativnu književnost i povijest umjetnosti ili arhitekturu. Budući da sam srednju školu završio u Americi, trebao sam studije nastaviti tamo. Došao sam kući za ljetni odmor, no vizu mi nisu htjeli produžiti. To je bilo u jeku rata. Nepripremljen za bilo kakav prijemni ispit za ono što sam želio, u poslednji čas upisujem ekonomiju da ne bih morao ići služiti vojni rok. Vrlo brzo je postalo jasno da to nisam ja. Za vrijeme studija upoznajem jednog od danas mojih najbliskijih prijatelja, koji u tom trenutku priprema diplomski na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Učinilo mi se da bih mogao možda i ja to studirati. Teo mi daje instrukcije iz crtanja i pomaže da se pripremim za prijemni. Odlazim na prijemni da nikome doma nisam rekao. Tek nakon što sam saznao da sam položio, odlučio sam reći roditeljima da ću promijeniti fakultet. Nakon završetka fakulteta u Zagrebu bio sam suočen sa surovom stvarnošću. Poslovi u modi kod nas nisu bili ni blizu onome što sam ja zamišljao, modna scena potpuno nerazvijena i u povojima, a ni sam se nisam osjećao da sam spreman bilo što početi raditi sam. Činilo mi se najbolje rješenje upisati još neki fakultet u inozemstvu. U opciji je bilo nekoliko gradova: London, Pariz, Antverpen... U principu nisam znao da postoji neka konkretna škola u Antverpenu, niti sam znao za reputaciju te škole. Pratio sam rad belgijskih dizajnera u to vrijeme, i njihovo promišljanje mode, kao i estetika činili su mi se bliskima. Kopao sam informacije dok nisam preko belgijske ambasade došao do informacije da su svi ti dizajneri završili neku školu u Antverpenu, gradu u Belgiji o kojem, ruku na srce nisam imao pojma. London je otpao iz financijskih razloga, Pariz zbog francuskog jezika, koji mi se činio nesavladivom preprekom, i tako je ostao Antverpen. Došao sam na prijemni u nadi da će me pustiti barem na drugu godinu, no vrlo brzo sam shvatio da ovdje vrijede neka druga pravila. Na prijemnom sam prošao i to mi se već činilo mnogo! Studirao sam puštajući da svaka godina donese nove neizvjesnosti. Nisam planirao ništa i trudio se razmišljati samo kako proći godinu za godinom. Pedagoške mjere na Akademiji su mi se činile u najmanju ruku čudne, ali vrlo brzo sam se navikao i naučio plivati među ostalim, više ili manje, pogubljenim pojedincima. Prvi susret sa Antverpenom bio je nekako na pola razočaravajući. Antverpen mi se činio mali i prljav. U isto vrijeme provincijski i hladan, dekadentan i malograđanski. Akademija je ostavljala u meni slično podijeljeno mišljenje. Atmosfera je bila u isto vrijeme vrlo kreativna i inspirativna, ali također spartansko hijerarhijska. Polako sam se navikao i na Antverpen i na Akademiju, iako ne mogu reći da sam se niti u jednu niti drugu sredinu ikada potpuno uklopio. Na akademiji sam uvijek bio izvan svih krugova i živio neki svoj film. Ista stvar i sa Antverpenom. Za vrijeme studija naučio sam pomjerati granice u svojoj glavi, postavljati pred sebe izazove, kao i mnogo toga o ljudskoj prirodi. Naučio sam da najviše naučiš sam. Vrlo malo toga dobio sam u obliku «udžbenika» kako sam prije bio navikao. Metode na Akademiji, koliko god nekonvencionalne bile, još uvijek mislim da su iz svakog od nas ponaosob izvukle zaista mnogo. Kada sam došao na Akademiju pretpostavljao sam da ću iz ove škole izaći kao kompletan dizajner. Danas smatram da sam tek na početku i da imam još mnogo toga za naučiti, ali osjećam da sam uspio zagristi makar malo u tu ogromnu količinu raznih znanja koja su mi potrebna da bih se bavio ovim poslom. Nakon završetka želio sam raditi za jednog od dizajnera s čijim sam se radom mogao poistovjetiti. Shvatio sam brzo da će to ići malo teže, jer nitko od dizajnera ti neće dati posao samo tako. Svi oni očekuju od nas da prvo radimo takozvani staž besplatno, pa će, eventualno, razmisliti da li da ti ponude neki mizerno plaćen posao. Nakon ogromnih investicija u četiri godine studija u inozemstvu za mene to nije bila opcija. Trebao sam naći bilo kakav, koliko toliko dobro plaćen posao. Druga prepreka je bila ta što bez radnih papira, bez obzira koliko prestižna bila škola čiju diplomu imaš, vjerojatnosti da ćeš pronaći posao su vrlo male. Gotovo sam izgubio svaku nadu kada sam, iznenada, dobio ponudu da radim za jednu američku dizajnericu u San Marinu. Nakon toga radio sam još u jednoj italijanskoj komercijalnoj firmi. Ubrzo sam zaključio da neću još dugo moći izdržati i počeo razmišljati što i kako dalje. Odlučio sam se vratiti u Antverpen. Mislio sam: ''Tamo barem poznajem neke ljude, živio sam već jedno vrijeme...''. No, vrativši se, opet sam bio na samom početku. Malo po malo uspio sam uobličiti svoju ideju u nešto konkretno. Pronašao sam prostor koji sam unajmio i u njemu otvorio svoj dućan. Početak je bio, i još uvijek je, strahovito težak. Teško je izboriti se za svoje mjesto između ogromnog broja dizajnera i natjecati se sa poznatim imenima. Sa vrlo malim budžetom s kojim sam počeo ne mogu priuštiti da zaposlim ikoga tko bi preuzeo dio tereta na sebe, tako da sve što radim, radim sam. Sam pravim krojeve, organiziram nabavku materijala, radim u dućanu, vodim administraciju, PR i tako dalje. Vjerujem da se isplati biti uporan, i da ću time što sam dosljedan sebi uspjeti privući krug ljudi koji će razumjeti to što radim. Trenutno pokušavam naći način kako da predstavim kolekciju i drugim klijentima i tako proširim prodajnu mrežu i smanjim svoje troškove. Dajem najbolje od sebe.''

Sandro Faber će svoju kolekciju po prvi put prikazati u Parizu u okviru nedelje mode i to u oktobru 2007. Trenutno je zauzet pripremama za modnu reviju u Rigi (glavnom gradu Letonije) gde će se pojaviti kao jedan od predstavnika novog talasa belgijskog modnog dizajna. Revija će se održati 30. marta.

razgovor vodila Tanja Beljanski

www.sandrofaber.com

FACEBOOK KOMENTARI ()
DODAJ KOMENTAR
(ime)

Moda i oko nje