Recenzija albuma: David Bowie  - Blackstar
22. jan 2016. @ 10:03  |  recenzije

Recenzija albuma: David Bowie - Blackstar

ISO Records

Recenzija albuma Dejvida Bouvija ima potpuno drugačiju konotaciju nakon što nas je slavni rock kameleon iznenada napustio. Bio je globalna zvezda već četiri decenije, ali toliko skroman i prizeman u isto vreme. U miru je, pogođen teškom bolešću, kovao svoj 25. studijski album, a skovao je, u najmanju ruku, novo remek-delo, slažu se muzički kritičari širom planete.

Blackstar” očit je rezultat, i zvukovno , a i lirički, Dejvide borbe sa prihvatanjem neminovne smrti. Njegovih sedam pesama još jedan su izlet u novo i nepoznato, kao što su to bili ‘Ziggy Stardust’, ‘Young Americans’, ‘Low’, ‘Earthling’... Prava je sreća je što je Bowie stigao da nas počasti (izdavši album na svoj 69. rođendan) ovim albumom, koji je kvalitativno nadoknadio svako moguće razočarenje koje je publika mogla da ima nakon albuma „The Next Day“ iz 2013. godine.

Ovo izdanje predstavlja fuziju avangardnog jazza, rocka, popa i elektronike upravo u takvoj meri da baš nijedna struja ne iskače. Jazz boje su ipak dominantne i učinile su ovaj album drugačijim od dosadašnjeg kataloga Bouvijevih izdanja. Za „Blackstar“ su regrutovani vrhunski njujorški jazz muzičari poput Donnyja McCaslina, Jasona Lindnera, Marka Guiliane i Bena Mondera. Na dve numere gostovao je i James Murphy. Za producentskim kormilom je, naravno, opet bio Tony Visconti, verni saradnik i prijatelj Dejvida Bouvija još od ranih 70-ih.


Ovom prilikom nije potrebno ići previše u detalje pesama, dovoljno je izvući nekoliko stihova koji nekako najduže ostaju u glavi, nakon tužne vesti koju smo nedavno primili. Inspiracija za većinu stihova je jasna: najava sopstvene smrti. Tako u naslovnoj numeri Bowie kaže: „Something happened on the day he died/Spirit rose a metre and stepped aside/Somebody else took his place, and bravely cried“. Mračni „Lazarus“, čiji videospot prikazuje Bouvija na samrtnoj postelji, započinje rečima: „Look up here, I’m in heaven/I’ve got scars that can’t be seen/I’ve got drama, can’t be stolen/Everybody knows me now“, čime je zapravo odao kako ima očima nevidljivu bolest i kako njegove tegobe ne mogu da budu „ukradene“ od njega i „silovane“ u medijima i javnosti. Narednim stihovima daje do znanja kako nema šta da izgubi novim muzičkim eksperimentisanjem i šali se kako je „ispustio svoj mobilni telefon“ sa nebesa, poručujući kako ne želi više da ima vezu s ovim svetom i kako ga nikakve brige više neće mučiti.


Najbolje sa „Blackstara“ Bowie je ostavio za kraj, budući da su naslovna, „Lazarus“ i „Sue“ izašli kao singlovi. Koliko god one bile dobre, Bowie ih nadmašuje na „Girl Loves Me“, „Dollar Days“ i dirljivom „I Can’t Give Everything Away“, čime se konačno oprostio od svojih fanova. Ovo je , svakako, još jedna zvezda koju nam je Bowie podario u svojoj prebogatoj diskografiji, pre nego što je zauvek i sam otišao „među zvezde“.

Povezane teme: David Bowie, Blackstar
FACEBOOK KOMENTARI ()
DODAJ KOMENTAR
(ime)

Labels