Recenzija albuma: Sufjan Stevens - Carrie & Lowell
07. maj 2015. @ 12:30  |  recenzije

Recenzija albuma: Sufjan Stevens - Carrie & Lowell

Asthmatic Kitty Records

Carrie & Lowell” je sedmi studijski album Sufjana Stevensa, kojim se on vraća svojim folk korenima, jednostavnim notama predvođenim samo gitarom, klavirom, bendžom i vrlo nenametljivom atmosferičnom elektronikom koju na albumu nalazimo samo u tragovima. Album je svojevrsni protivnik vrlo bogato aranžiranog albuma “Age of Adz”, koji je već davao naznake svog naslednika. Ako je “Age of Adz” bio introvertan album u poredjenju sa svojim uspešnim ekstrovertnim prethodnikom “Illinois” koji je Sufjana predstavio široj muzičkoj publici, “Carrie & Lowell” ulazi još dublje u Sufjanovu podsvest i intimu, pokrivajući tematski i poetski široku paletu emocija i tema: odnos s majkom i očuhom, strahove i nesigurnosti iz detinjstva, bolest/smrt majke s kojom nije imao mnogo zajedničkih uspomena, suicidalne misli, kao i lepe i ružne strane ljubavi. Sufjan i sam navodi u intervjuu za Pitchfork kako ovaj album, nazvan prema njegovoj preminuloj majci i očuhu, zapravo nije umetnički projekat već njegov život. On svakako ima tendenciju da svoje emocije upakuje u maestralne metafore , a ne beži ni od skrivanja stvarnosti kroz fikciju, što je zapravo vrlo čest slučaj u njegovim delima, ali i ono što je neizbežno kada se radi o ljudskoj prirodi i suočavanju s minulim uspomenama.

Album započinje s vrlo jednostavnom numerom “Death with Dignity”, u kojoj se Sufjan oprašta sa svojom teško bolesnom majkom: “I forgive you mother/and I want to be near you/.../but every road leads to an end/you’ll never see us again”, uz netipično optimistične zvukove banja. Carrie je napustila Sufjanovu porodicu kada bio dete, ali su ostali u kontaktu. Na nju se nadovezuje i sumornija, a neupitno i najemotivnija (instrumentalno i tekstualno) šesta pesma na albumu, vođena klavirom i povremeno nežnom ambijentalnom elektronikom, “Fourth of July”, u kojoj se Sufjan direktno i bolno intimno suočava s majčinom smrću: “It was night when you died my firefly/what could I have said to raise you from the dead/ oh, could I be the sky on the Fourth of July”, a nastavlja iz majčine pozicije: “...did you get enough love my little dove/why do you cry/and I'm sorry I left/but it was for the best/though it never felt right, my little Versailles…”, a završava “We’re all gonna die, we’re all gonna die…”.


Kontemplacije o odnosu s majkom i strah od života nakon majčine smrti, nastavljaju se u instrumentalno bogatijoj “The Only Thing”: “Should i tear my heart out now/everything I feel returns to you somehow...”, jednako kao i na minimalističkoj “John My Beloved” i “Drawn to the Blood” u kojima se pojavljuju i hršćanski motivi, tipični za Sufjanove ranije albume. “No Shade in the Shadow of the Cross” polako privodi album kraju, i prvi je singl sa novog albuma, divno ukomponovan u jednostavan video kako bi do izražaja došao tekstualni deo. Još jednom Sufjan izjavljuje, kako se ne bi zaboravilo: “Fuck me, I’m falling apart...”.

Album zatvara mračna “Blue Bucket of Gold”, koja neodoljivo podseća na “All Alright”, kojom je Sigur Rós zatvorio svoj “Með suð í eyrum við spilum endalaust “, iako se u njihovom slučaju radilo o najveselijem albumu u dotadašnjoj karijeri.

Cilj ovog albuma jeste da se opišu proživljenja iskustva zbog gubitka volenje osobe, ali i suočavanje sa svojim detinjstvom. Muzički koncept kao takav je uspeo; Sufjan je napravio izuzetno melanholičan album ispunjen teškim emocijama koje se razlamaju u svakodnevnim iluzijama o ljubavi, samoći i boli; instrumentalno i tekstualno ravnopravnim. Poslušajte i uverite se i sami.


FACEBOOK KOMENTARI ()
DODAJ KOMENTAR
(ime)

Labels