Plakat izdat u martu 1927. godine za originalnu američku verziju filma
Metropolis studija Paramount prikazuje grupu iscrpljenih radnika koji prolaze pored jedne bezdušne mašine koja napaja grad. Poster reklamira Channing Pollackovu 10-milimetarsku verziju filma. Ova verzija prikazivana je svugde u trajanju od 67 pa do 107 minuta, za razliku od originalne 17-milimetarske verzije Fritza Langa od tri i nešto sata koja je premijerno prikazana u Berlinu 10. januara 1927. godine.
"Zašto Vas toliko interesuje film koji više ne postoji?", pitao je Fritz Lang romanopisca Roberta Blocha, kada ga je ovaj pitao nešto u vezi
Metropolis-a.
Nemi dugometražni film Fritza Langa iz 1927. godine ostaje prekretnica u istoriji razvoja filma kao umetničkog oblika. Monumentalan i u obimu produkcije i u vezi tema koje je obrađivao, film se naširoko smatra pikom nemačkog ekspresionističkog filma tokom 1920-tih godina. Bio je to prvi u dugačkom nizu naučnofantastičnih i fantazijskih spektaklova koji do dan danas ostaje blokbaster nalik filmovima
Blade Runner i
Star Wars. Termin naučna fantastika ne opisuje najbolje žanr ovog filma - opis "tehnološka gotika" bi možda bio prikladniji s obzirom na njegov sadržaj. Film je takođe opisan kao "antidokumentarac", iako se svugde ubacuje u grupu naučnofantastičnih filmova.
Od samog početka produkcije znalo se da
Metropolis
neće biti običan film. Začet kao velika filmska produkcija, dobio je
podršku gigantske državne UFA-e u periodu kada je nemački film bio na
vrhuncu kvaliteta produkcije. U tom kratkom periodu posle Prvog
svetskog rata i pre uzdizanja stranke Adolfa Hitlera 1933. godine,
nemački studiji izbacili su nezaboravne filmove poput
The Cabinet of Dr. Caligari (1919),
Nosferatu (1921),
Das Nibelungen (1924),
Metropolis (1927) i
The Blue Angel
(1930). Druge dve decenije 20. veka u Nemačkoj bile su period neviđene
inflacije, dekadencije, lične slobode, nasilja i nesigurnosti, i -
umetničke slobode izražavanja. Posle toga usledio je nesrećni uspon
nacista tokom kasnijih 20-tih i ranih 30-tih, što je dovelo do naglog
ugušenja slobode u svim aspektima života, naročito u umetnosti i
politici.

Tokom
20-tih godina, granice koje su odvajale film od umetnosti u Nemačkoj i
ostatku Evrope bile su odlučno zamagljene. Apstraktni eskpresionizam,
Dada i pokret modernista uvučen je u svet filma, i reditelji poput
Fritza Langa, Friedricha Murnaua i Sergeija Eisensteina prihvatili su
mnoge ideje koje su zastupali umetnici i pisci tog vremena. Naročito je
bio jak uticaj nemačke Bauhaus škole kada je u pitanju upotreba svetla,
aranžmana predmeta (scenografija), arhitekturna inovacija i moderni
dizajn. Jednak uticaj izvršen je i na kinematografe, dizajnere seta i
scenariste, tako da je tim koji je producirao Metropolis bio u potrazi
za inovacijama i pomeranju granica filma kao umetnosti. Fritz Lang
predstavio je ovu filozofiju u jednom članku objavljenom u oktobru
1926. godine, kada se Metropolis nalazio u finalnoj fazi montaže:
"Nikada
do sada nije postojalo vreme kao naše koje je tako odlučno u potrazi za
novim oblicima izražavanja. Fundamentalne revolucije u slikarstvu,
skulpturi, arhitekturi i muzici tečno govore o činjenici da ljudi danas
traže i pronalaze smisao u tome da svoja osećanja izraze kroz umetničku
formu. Film ima prednost u odnosu na sve ostale oblike izražavanja: ima
slobodu u prostoru, vremenu i mestu. Ostajem pri mišljenju da se film
jedva makao od prve lestvice u svom razvoju, i da će uskoro postati
ličniji, jači i više umetnički..."
Prve
nemačke recenzije rediteljeve 17-milimetarske verzije dugačke 4189
metara i u trajanju od tri i kusur časova bile su pomešane, pronalazeći
mane u elementima kao što su struktura naracije i
socijalistički/komunistički elementi. Vizuelni efekti bili su hvaljeni
i publika je 1927. i 1928. godine pohrlila da pogleda ovaj filmski
spektakl. Remek delo Fritza Langa skoro odmah je prepoznato kao
prekretnica u nemačkom ekspresionističkom filmu zahvaljujući korišćenju
svetla da se opiše raspoloženje (zajednička alatka ekspresionista koja
je kasnije delimično ponovo oživljena krajem 40-tih godina kao jedan od
glavnih elemenata noir filmova), specijalnim efektima i svemoćnom
dizajnu seta, koji su označili nove standarde u razvoju filma.
Centralna
tema filma o radnicima koji se bune protiv dominacije eksploatišuće
uprave, njihovih bezdušnih mašina i novih tehnologija, takođe je bila
pravi pogodak kod kritičara i javnosti, iako su se mnogi kritičari u
Americi i Velikoj Britaniji žustro suprotstavili toj priči o
anti-Fordizmu/antiprodukciji. Kao takav, Metropolis sa mnogim svojim
temama i podtemama postao je kontraverzan od prvog dana. Dobijao je
pozitivne i negativne kritike gde god je bio prikazan, i podstakao je
mnoge kritičke rasprave u štampi prilikom premijere.

Zbog
reklame u Nemačkoj tokom 1925. i 1926. godine pre premijere i velikog
obima produkcije - navodno, bio je jedan od najskupljih nemačkih
filmova do tada, koštajući 5 miliona maraka - kao i samopromotivnih
aktivnosti UFA-e, mnogo toga se očekivalo od filma; i iako su Lang i
njegov tim postigli mnogo toga, rezultanta je bio film koji je postao
predmet kritike i osude iz mnogih tabora. Međutim, veliki deo kritika
došao je zbog faktora koji su bili van rediteljevog domašaja. Na
primer, film je bio brutalno isečen i ponovo montiran da bi se
promenili mnogi ključni elementi pre premijere izvan Nemačke. Menadžeri
američkih i drugih stranih bioskopa nisu želeli da u svoj program
uvrste film koji traje duže od 90 minuta, tako da su smatrali da je
originalna verzija Metropolis-a predugačka. Takođe, pojedini
projekcionisti puštali su filmove u brzini od blesavih od 26 kadrova u
sekundi, što je imalo svoj uticaj na ritam i tok originala, koji je
sniman u brzini od standardnih 16 kadrova u sekundi. Kao rezultat svega
toga, malo ljudi je van Berlina pogledalo Metropolis kako ga je Fritz
Lang prvobitno snimio. Iskasapljena i ubrzana verzija koja je
predstavljena američkoj i evropskoj publici 1927. godine - i koju mi do
dan-danas gledamo - bila je neuklopljena, nelogična u delovima, i stoga
otvorena za napad sa mnogih frontova. Lang je s pravom mogao da tvrdi
da njegov originalni film do 1927. godine nije više postojao.

Od
Langove smrti 1976. godine publika neprofesionalaca i akademika
prihvatila je film u svetlu savremenog mišljenja koje se gradilo na
pola veka filmske analize. Kao rezultat toga, Metropolis se danas
smatra klasikom i prvim pravim modernim naučnofantastičnim epom. Uprkos
godinama, on nastavlja da impresionira kada se poredi sa mnogim
potonjim blokbasterima, naročito po korišćenju specijalnih efekata i
osećaja čuda koje stvara. Na primer, scena u kojoj se robot
transformiše u zlu verziju Marije danas ostaje zapanjujuća i
misteriozna po svom tehničkom dostignuću kao i kada je prvi put viđena
1927. godine. Metropolis nastavlja da ostavlja uticaj na reditelje i
kinematografe što je očigledno u filmovima poput
Blade Runner (1982) Ridleyja Scotta,
Dark City (1998) i
Star Wars - The Phantom Menace
(1999), jer svi odaju počast Langovom remekdelu kroz dizajn seta i
blede, visoke nebodere. Kao rezultat mnogih priznanja koje je dobio
tokom godina, Metropolis se obično nabraja među najboljih 10
naučnofantastičnih filmova svih vremena, rame uz rame sa klasicima poput
2001: A Space Odyssey,
Forbidden Planet i
Star Wars.
Ideju
za film koji se odvija u velikoj futurističkoj metropoli, Fritz Lang i
njegova žena Thea von Harbou dobili su negde tokom prve polovine 1924.
godine, koja je kulminirala oko jula iste godine kada je par iskoristio
odmor u australijskim Alpima da bi završio scenario. Projekat je dalje
razvio Lang kada je jedne večeri u oktobru 1924. godine video model
svoje futurističke metropole kada je brodom posetio neonski osvetljeni
Njujork. Po povratku u Berlin, UFA i talentovani reditelj oživeli su
metropolu. Snimanje je počelo u maju 1925, a završeno je u oktobru
1926. godine. Ostalo je istorija.