Dobitnik Nobelove nagrade.
Ispovest nobelovca koji je preživeo Aušvic.
"Ponekad, sedeći u hotelu Mondijal ili na terasi kafane Kempinski pod klonulim jesenjim suncem, rasejano posmatrajući kasni popodnevni promet ispod zagrljenih krošnji platana, istupim za koji tren iz vremena i uzgred se čudim avanturi koja je bila moj život... Ovo je moja jedina knjiga koju sam napisao podstaknut više spoljnim uticajima nego unutarnjom prinudom: osobena autobiografija, pisana po sopstvenom pravilu. Ako pak prihvatimo Ničeovu preporuku da je roman kao književna vrsta izveden iz platonovskih dijaloga, onda čitalac odista ima u rukama jedan roman."
Jedan od najvećih pisaca dvadesetog veka i jedini mađarski pisac ovenčan Nobelovom nagradom, Imre Kertes u ovoj knjizi, ispisanoj u formi razgovora koji je vodio sa svojim prijateljem, oživljava hronologiju izuzetno zanimljivog i na mahove neverovatnog života. Više od životne lekcije, ovo je filozofsko razmišljanje o književnom stvaralaštvu, savremenicima, kulturi, istoriji, holokaustu i suštinskim životnim pitanjima.
"Dosije K." je, već i samim naslovom, otvorena aluzija na Kertesov dosije iz Aušvica, u koji je dospeo kao četrnaestogodišnji dečak, neka vrsta oporuke u kojoj pisac objašnjava koliko je teško poneti beleg preživelog, nekoga ko je ostao da bi preneo istinu o ozloglašenom nacističkom logoru.
Svoje najpoznatije delo "Besudbinstvo", u kojem opisuje iskustvo petnaestogodišnjeg dečaka u koncentracionim logorima Aušvic, Buhenvald i Zajc, započinje 1960. a objavljuje ga tek 1975. godine. Iako po žanru kvaziautobiografija, ovaj roman, po piščevim rečima, ne sadrži značajnije autobiografske elemente. Po tom romanu snimljen je i istoimeni film 2005. godine u režiji Lajoša Koltaija.
Dobitnik je brojnih književnih nagrada i priznanja, a Nobelovu nagradu za književnost dobio je 2002. godine. Objavio je dela "Besudbinstvo" ("Sorstalanság"), 1975, "Fijasko" ("A kudarc"), 1988, "Kadiš za nerođeno dete" ("Kaddis a meg nem születetett gyermekért"), 1990, "Izviđač" ("A nyomkereső"), 1977, "Engleska zastava" ("Az angol labogó"), 1991, "Galiotov dnevnik" ("Gályanapló"), 1992, "Drugačiji ja: hronika metamorfoze" ("Valaki más: a változás krónikája"), 1997, "Holokaust kao kultura" ("A holocaust mint kultúra"), 1993, "Tren tišine dok vod za streljanje ponovo puni puške" ("A gondolatnyi csend, amíg kivégzőoztag újratölt"), 1998, "Prognani jezik" ("A száműzött nyelv"), 2001, "Likvidacija" ("Felszámolás"), 2003.
Osim nekoliko prevoda po časopisima, na srpski jezik prevedena su njegova dva romana, "Besudbinstvo" (prev. Aleksandar Tišma), Novi Sad, 2002, i "Kadiš za nerođeno dete" (prev. Arpad Vicko), Novi Sad, 2005, i kraća novela u knjizi "Jedan događaj" (zajednička knjiga koju čine dva teksta: Imre Kertes, Zapisnik, i Peter Esterhazi, Život i književnost, prev. Sava Babić), Beograd, 2006.
Kritikovao je Stivena Spilberga za prikaz holokausta u filmu "Šindlerova lista" (1993) kao oličenje kiča: „Smatram kičem svako predstavljanje holokausta koje nije u stanju ili ne želi da razume organsku vezu između našeg sopstvenog deformisanog načina života i mogućnosti da se holokaust uopšte razume.“
Živi u Berlinu.