Knjiga duguje naslov Koktoovoj dovitljivoj refleksiji: „Ptica peva najlepše na svom porodičnom stablu.“ Međutim, pisac kao što je Hodorovski nije mogao da se inspiriše tužnom svečanošću koja obično zrači iz pripovesti o istoriji imigrantskih porodica; kod njega se ironija svojstvena Jevrejinu, suočena sa apsurdnošću njegove sudbine, udružuje sa odbacivanjem sve pretenciozne mudrosti kako bi nastala urnebesno komična priča gde se heroizam i legenda posmatraju kroz prizmu karikature i parodije. Ponovo se pokazuje da, kod neobičnih ličnosti kao što je Hodorovski, talenat vri u ogromnoj gustini kada se uporedi s brojnim piscima koji nemaju uspeha u pokušajima da prenesu interesovanje za sopstveno poreklo na čitaoca.
„U stilu Sto godina samoće Gabrijela Garsije Markesa. Divlji karneval nadrealnog, mističnog i grotesknog.“ - Publishers Weekly
Cirkuski klovn i lutkar u mladosti, Hodorovski je otišao u Pariz u dvadeset trećoj godini da uči pantomimu kod Marsela Marsoa. Tu se sprijateljio s nadrealistima Rolanom Toporom i Fernandom Arabalom i njih trojica su 1962. obrazovali Panični pokret, kolektiv izvođačkih umetnosti inspirisan Luisom Bunjuelom i Antoninom Artaom, nazvan u čast boga Pana. Hodorovski je postao stručnjak za tarot i plodan pisac romana, poezije, kratkih priča, eseja, dela o tarotu i „psihomagijskom“ isceljenju, više od trideset uspešnih stripova, među kojima su i Inkal, Tehnosveštenici i serijal Metabaroni, radeći s tako cenjenim umetnicima kao što su Mebijus (Žan Žiro) i Žorž Bes.