Ispostavilo se da u albumu ima dosta mačaka, što svakako nije slučajno jer po tradicionalnim verovanjima mačke predstavljaju drugo ruho demonima, najčešće nekrštencima i vešticama, a ponekad đavolu. Ljudi su iz straha znali da otkidaju šape mačkama, pa ako se sutradan neka baba iz sela pojavi sakata, onda se zna da je ona taj užasni demon. Šabuteova misija u „Vešticama“ leži u predstavljanju običnog čoveka u borbi protiv vlastitih demona, bili oni neki sasvim šašavi, opasni ili nerealni. I upalilo je, mogu reći. Posle samo dve priče bila sam potpuno navučena, a posle celog pročitanog albuma skinula sam ovu moju dosadnu mačketinu sa tastature i krenula da pišem. No, stručnjacima ostavljam da se bave Šabuteovim tehničkim izrazom i uticaju koji je ostavio na celokupnu francusku strip scenu, a ja ću se pozabaviti samom pričom.
Najbolja stvar vezana za ovaj album je to što će vam se, iako dodiruje ozbiljne teme, zadržati osmeh na licu kada ga pročitate. Besramnici i govnari kod njega dobiju ono što su zaslužili, bar u većini slučajeva... a oni izuzeci, priče poput „Lomače“, ostaviće vam gorak ukus u ustima. Šabute priča o ljudima kakvi ne želimo da budemo, a kakvi su svuda oko nas. On priča o besramnicima, krvopijama, oportunistima, preljubnicima, besnim i zlim ljudima, o onima pokvarenim do srži, pa tako i o onima koji su suviše ograničenog uma da bi mogli da prihvate svet oko sebe i zato ostaju učaureni u svom gorkom svetu bez imalo radosti. Međutim, ono najprivlačnije kod Šabuteovih priča jeste njihova pitkost i zaokret na samom kraju, koji im uvek pruža neki dodatan šarm.Tu gde su stale „Veštice“, „Pun mesec“ nastavlja. Priča o beskurpuloznom radniku na šalteru socijalne službe upoznaje nas sa tim da staro sujeverje nije umrlo, već da je samo promenilo oblik i preraslo u predrasude. U fokusu više nisu veštice, već stranci, ljudi drugačije rase, nacije, oni koji ne mogu da se uklope zato što nemaju odgovarajuće papire i zato što prosto pričaju sa naglaskom. U osnovi, nisu ova dva naslova stavljena u jedan album pukim slučajem. Njihova tema je ista, ali su subjekti različiti. No, zanimljivo je kako čitalac zaista uživa dok gleda kako glavni (anti)junak „Punog meseca“ prolazi kroz sito i rešeto, a da vam ga nije nimalo žao, jer smatrate da je sve to i zaslužio. Znate i sami da nisu najgori oni koji delaju na naredbu drugih, več oni pasivni koji se skrivaju u staklenim zvonima (u ovom slučaju iza pregrada sa otvorima za pričanje) rasipajući prljavštinu kroz svoja usta čim ih otvore – a to je često. Album ćete na kraju zatvoriti sa istim onim blagim osmehom na licu, jer je govnar dobio ono što je zaslužio, a zatim se dići iz fotelje i preći za kompjuter, otvoriti sekciju sa komentarima na popularnim vestima i sresti bar još desetoricu takvih.
Branka Malenica